Čuvaj me, Lara
Autor: Tihana Gambiraža
Zatvori mi oči. Koji kurac gledaš? Zatvori mi oči i šuti. Tako. Kao da
me nema. Bi li bilo previše da mi pripremiš karmine? Ne bih voljela da
to čini moja majka. Moj otac. Moja zloćudna sestra. Vidiš, zloćudna je
sasvim realna i prosta riječ, mistificirana i kobna samo u medicinskom
smislu. Meni je zloćudno determinanta, mojoj sestri accesoires koji ju
određuje. Ne voliš kad tako pričam? Znam. Znam, ali ako dosad nisi
navikla, ne preostaje ti još puno vremena. Zato me saslušaj. Imam ti
mnogo toga reći. Smiješ se kujo? Da. I u smrtnom času me zajebavaš.
Hvala ti. Popizdila bih da nije tebe, ne znam kako bih uopće umrla.
Daj, vrati taj osmijeh, obećala si da nećeš cmizdriti.
Idemo prvo od ljubavi, ta kurva zaslužuje da joj pružimo malo zadnjeg
mesa, makar već trulog. Moramo riješiti Dalibora. Nikad se nisam
navikla izgovarati njegovo ime, ne misliš li da je ljigavo do
uvredljivosti za one koji ga moraju izgovarati? Da. Kako misliš što
mislim pod riješiti? Ne znaš? Ok. Vidiš, on je zajebani debil kad je u
najboljem izdanju. On nema pojma da moja smrt neće skršiti ni mene ni
tebe ni moje starce , čak ni onog seljaka od mog bivšeg muža koji mi
šalje još uvijek ruže za svaki rođendan, Novu i Božić, pazi, Božić,
koji seljak šalje za Božić ruže??, no hajd, da ti kažem, on, Dalibor,
on misli da je nepobjediv, valjda zato jer se još nada da će naša igra
trajati beskonačno i da će moći beskonačno drkati jednu te istu stvar,
ali neće i kad shvati da neće ili će ga vezanog odvesti ili će se
koknuti, ili će se oženiti tobom, a ne znam što je gore, haha; šta me
gledaš ženo, zezam se, ali ne, u pravu sam. Odvest ćeš me k njemu,
čekati pola sata pred vratima i ako ne izađem upasti i odvući me jer
vjeruj da ne želim više od pola sata provesti više s njim, to je
dovoljno da mu objasnim, a u mojoj situaciji je tih pola sata 20
godina, dakle imaš dopuštenje, tj. naredbu da me odvučeš.
Poslije ću ti reći detalje. Moji starci. Ne znam što s njima.
Oprostiti se? Njihova mezimica ide svirat svetom Petru klarinet. Znaš
kako sam mrzila klarinet, znaš, e da, znaš i kako sam mrzila majku.
Pitam se zašto. Ta žena nije učinila ništa loše u životu,
besprijekorna je, vječna, jedna od onih koje umiru zadnje i same.
Brižna, topla, otmjena iako to često ne ide skupa, ali eto, savršena
majka. Možda sam željela neku koja će viknuti na mene kad zajebem
najnoviju haljinu ili skačem nogama po tom jebenom klarinetu, taj
njezin smiješak, jebote, živjela bih još sto godina da ga mogu
odgonetnuti, kakva Mona Lisa, da, vidiš, ili bih odmah sad umrla da
nikad više ne vidim taj glatki osmijeh, to će me i tamo sigurno
proganjati kad zajebem, a zajebat ću, znaš mene.
Stari. Gospodin otac. Bešćutni skot. Bože, mila, zbog tog bih čovjeka
išla na deset kemoterapija , na vađenje cijele utrobe, maternice,
udova, samo kad bi me to izliječilo. Vidiš, uvijek sam mislila da imam
vremena. Doduše mislila sam i da ću ga jednom ubiti. Stvarno, nemoj se
čuditi. Jednom sam sjedjela za njegovim radnim stolom, u onoj fuckin
pompoznoj sobetini u koju ni kurac nije smio proviriti , u kojoj me
premlatio kad sam ušla za lopticom kao klinka, jebote, stajala sam
tamo i pušila njegovu kubanku, ono ufilmala sam se skroz i nakon nekog
vremena mi je postalo dosadno. Otvorim ladicu, u biti bila je uvijek
zaključana, tako da me šokiralo, i negdje sam pet minuta stajala s
rukom na njoj ne usuđujući ju otvoriti. Otvorim i ne gledam. Samo
diram. Napipam nešto stakleno, glatko. Slika. Znala sam odmah. Držala
sam ju s gađenjem ne usuđujući se otvoriti oči. Ne možeš ženo biti
pribrana kad znaš da u rukama držiš dokaz , razlog sve obiteljske
nesreće koji si toliko godina tražila. Lukavi stari gad. Sakrio ju je
, da bi ju potom stavio namjerno da je vidim, ja , ne majka, jebalo mu
se za majku. Bila je uvijek ispod njegovog nivoa.
To lice. Ženo, to lice je bilo stravično upečatljivo. A obična žena.
Moja majka je misica za nju. Imala je prečvrste, skoro pa muške crte
lica i smeđu zategnutu kosu skupljenu valjda u rep da bolje naglasi tu
oštrinu koja me probola. Znala sam da nikad nismo imale šanse pored
nje. Nikada. Dotakla sam svoju crvenkastu blijedu kosu i počela si
pipati lice, pazi šok me uhvatio. Povratila sam po tepihu. Tada je
ušao. Miran. Zatvorio je vrata skoro nečujno, ali odlučno. Samo sam
stajala otvorenih usta s kojih se cijedila slina i buljila u njega.
Prišao mi je i zalijepio takav šamar da sam mislila da mi je razbio
cijelu lubanju. Prkosno sam podigla glavu i pogledala ga prezirno,
nikad ga nisam tako pogledala, usrala sam se od straha. Ali sam ga
fiksirala. Izazivala mržnjom. Tad sam uzela sliku i pljunula u lice
toj ženi. Drugi šamar me oborio na pod. Zvonilo mi je u glavi, mučnina
me razdirala, bijes se smekšao u očaj, u neizdrživu mučninu, htjela
sam nestati, umrijeti, ali se nisam imala snage pomaknuti. Ne znam
koliko sam ležala tik do vlastite bljuvotine. Kad sam se pridigla već
je otišao.
Nikad više nismo pričali o tome. Nikad nisam saznala priču o toj ženi.
Ali znala sam što je uzela, što je čuvala sve te godine i nikome nije
dala, kako ga je osakatila za sve druge, ali nisam ju mrzila. Nisam
mogla . Bila je jača. Mislim da me čuvala kad sam bila klinka, kad je
majka liječila se u toplicama, ali znaš da mi je pola djetinjstva u
magli, pa nisam sigurna. Ali mislim da je bila velik dio mog života. I
njegovog. Tog sam se dana odvojila od njega. Prije sam osjećala da smo
gotovo fizički vezani iako je uvijek bio hladan i krut , ali boljelo
me nekad u njegovoj blizini sve, kad se smijao, kad je ručao, neki
pokret mi je znao izazavati more suza, mislili su da sam depresivno
dijete, ali nisam bila, u ničijoj blizini osim njegovoj. Želim
umrijeti njemu pred nogama, onako kao onog dana kad sam prestala biti
kćer i osoba u njegovoj radnoj sobi. Možda osjeti tu bol koju sam ja
godinama osjećala u njegovoj blizini. Ne, nemoj me žaliti, nije to
tako negativno, ne mogu ti opisati, ali samo tad sam bila živa. Ne
možeš shvatiti, na sreću.
Kasno je, jelda? Zapričala sam se. Ajmo, moraš me odvesti Daliboru.
Šetao se posred dnevnog boravka. Njezina prijateljica mu je rekla da
će ju dovesti. Da se mora oprostiti. Sto puta je obrisao suze. Nije
znao kako se suočiti. Namučio je tu ženu, znao je to. Nikad joj nije
dao jedan tren sigurnosti, ali tješio se da ona nije to ni tražila,
bila je ovisnica o boli i o nanošenju boli drugima. Kad su se prvi put
upoznali pomislio je da je napokon našao sebi ravnu. Djelovala je
opako, riđokosa mršavica nekih metar i pedeset zelenih gotovo
azijatski kosih očiju, nimalo krhka, osjećao se kao da je nadvisila
njegovih metar i osamdeset kad ga je pogledala ravno u oči. Imala je
tu naviku kad je bila najnesigurnija da fiksira ljude u oči. To je
naravno poslije saznao. Imala je samo dvadeset godina kad ju je
upoznao, a djelovala je nekako ne staro u smislu stare žene, ali
nekako iskonski staro, kao da nema ništa čim ju može iznenaditi, kao
da će svaki odgovor unaprijed biti “znam”, eto tako. Bio je dvanaest
godina stariji od nje, a činilo mu se da je dječarac. Međutim tog se
dana zakleo da nikad joj neće dozvoliti potpuni pristup u svoje srce.
Bila je draga, mazna, ohola, sve što jest i nije očekivao, ali nikad
ni u jednom trenu nakon te prve večeri nije sebi dao pomisliti da je
fatalna, da mu je ikakav faktor u životu. Tako ju je i nastojao
tretirati. Znala je nekad plakati iz čista mira. Tada bi upalio tv,
odmakao se i puštao da prođe, znao je da to ne radi da bi
manipulirala, ali bojao se dati joj do znanja da pada na njene suze
uopće, no krišom bi ju gledao, bila je kao dijete , sasvim malo siroče
koje je plakalo na njegovom kauču kao da je oduvijek tu i oduvijek
neutješna. Tada se osjećao gadom. Ali se osjećao i neobično živim.
Dvadeset godina , Bože, zavrtilo mu se u glavi dok je hodao . otišao
je natočiti vode. I dalje su isti. Kad je pobacila njihovo prvo dijete
pljunula mu je u lice. Šutio je. Znao je da nije istinski htjela
djecu, ali osjećala je da je to isključivo njegova odluka. Mnogo
kasnije nakon drugog pobačaja mu je priznala da ga ne bi mogla s nikim
dijeliti i da bi ga vjerojatno zamrzila da je on nju dijelio. Ne s
drugim ženama,one su bile potpuno irelevantne za njihovu vezu, ali
dijete je dublja spona. Što da su imali kćer? Jednom ga je upitala.
Stresla se.
Ne može vjerovati da umire. Trebala je zauvijek biti tu. Nisu imali
ništa zapravo. Samo jednu produljenu igru. Ali to ništa bilo je sve
naspram ostalih alternativa. S kim će se sad nadjebavati? Koga će
kinjit, ne zvati, izazivati, voljeti, ignorirati, plakati kad ode u
tri ujutro jer ne želi jednu noć prespavati kod njega. Odjednom se
naljutio. Uzeo je kaput i izletio van.
Jebeni kreten. Znala sam. Znala sam mila moja da se on neće moći
suočit s tim da se dolazim oprostiti. Dođi, sjedi sa mnom. Vidiš
ostavio je i vrata. Šta, da se sa stanom oprostim?! Pa mogla bih.
Dođi, draga. Vidiš, ovdje se odigrao cijeli moj život, čak i kad nisam
bila tu. Ne žalim. Uvijek sam tražila neki svoj kut, sobu, stolac,
samo da se sklupčam i nestanem, da me nitko ne vidi. On mi je to
pružao. Nije vidio kad plačem, ni kad se smijem. Ni kad svršavam
jebote. Tu sam nastavila svoje djetinjstvo. A znaš što je jebeno?
Nisam nikad prespavala ovdje. U dvadeset godina. Znaš li ti koliko
umobolan mora čovjek biti da to radi? Ja sam bila. Jednom sam zaspala
na stepenicama, bila je oluja vani, nisam se mogla otrgnuti. Ali s tim
čovjekom nikada. No on mi je dao svoj prostor. Ovo je vidiš, ovo je
“ta radna soba” u koju nisam smjela ući nikad. Dnevna soba. Borba.
Misliš da sam se borila s ocem mučeći se Daliborom? Možda., vrlo
vjerojatno, ali nikad ih nisam poistovjećivala. Možda sam samo
ispravljala uzorke voljenja, krive Drine. Vidi. Hah. Ruž. Crveni, nije
moj. Našminkaj me. Koji me kurac gledaš? Našminkaj me i šuti. Dođi,
draga. Tako. Jesi li? Mogu li te još nešto zamoliti. Dođi. Šta kuda? U
sobu idemo. Da. Tu smo. Otkrij plahtu. Mogu li te još nešto zamoliti
ljube moja? Lezi sa mnom. Čuvaj me dok ne zaspim. Čuvaj me Lara. Čuvaj
me.
