Latest Publications

Odumiranje divljaka

autor: Marko Car

Prepoznaæete ih po nervozi, po teškoæama sa kojima funkcionišu u “organizovanom društvu”. Neki od njih žive izvan zakona ili okušavaju srecu kao klošari. Neki su po zatvorima, drugi su narkomani ili umiru od raznoraznih bolesti koje su posledica života u “civilizovanoj zajednici”.
Prepoznaæete ih i po pogledu. Uvek taj isti pogled željan….slobode. Da li ste nekada videli vukove u kavezima “modernih zooloskih vrtova”. To je taj pogled. Unezvereno biæe koje se vrti u krug, u prostoru koji mu je premali da bi normalno živelo, a u kome je ipak prinudjeno da živi.
Još uvek se i u normalnim porodicama ponekad radjaju deca divljaci. Takva deca imaju problema sa školom, nikako im nije jasno zašto se to sve što se od njih trazi zapravo trazi. Postavljaju nezgodno pitanje “zašto?”. “Zašto?” pitanje koje se u “humanoj ljudskoj zajednici” ne sme postavljati. Nije jasno takvoj deci zašto moraju da sede satima, da ustanu na komandu, da trèe na èasovima fiskulture, nije im jasno zašto uèiteljica od svih traži da crtaju istu sliku. “Zašto, zašto zašto…” ponavljaju mali divljaci. Takva se deca smatraju glupima ili zaostalima. Onda ih stave u specijalnu školu, onda ih izbace na ulicu, onda ih bezbedno eliminisu iz okrilja Majke Mašine.
Jer Sistem sistematski tamani sve što nije on. Mašina eliminiše sve što nije mašina, sve što joj se èak i razlikovanjem protivi. Slièno se sliènom raduje. Zato volimo avione, moæne tenkove, sportske junake, predsednika i amerièke filmove. Ovaj oblik ne-prirodne selekcije nije svakako naklonjen Divljaku. On je zapravo namenjen proizvodnji sastavnih delova Mašine. Osobine sastvanih delova mašine nisu nikako osobine divljaka. Mašina zahteva pripitomljavanje, dresuru. Dresirani, robotizovani èovek je deo mašine. Duge godine uslovljavanja, veštine trpljenja i prihvatanje svakodnevnog poniženja kao datosti. To se traži.
Divljak se radja u kavezu, roditelji divljaka su sastavni delovi Mašine. Divljak je tako predodredjen da bude u Mašini. Divljak je biæe prošlosti. Ali on/ona to ne zna. Jer on ili ona se samo rodio ili rodila. I hoæe da živi bez poimanja namenjene mu funkcije i svrhe. Samim tim èinom Divljak je u sukobu sa Mašinom koja je svet. Jer za Mašinu postoji samo funkcija.
Mašinu su napravili ljudi. Nije nastala sama od sebe. Život u mašini je ljudima primamljiv i bezbedan. Pritisnete prekidaè – pali se svetlo, odvrnete slavinu, poteèe voda. Kanalizacija odnosi vase neèistoæe. Cigani kopaju po smeæu. Neko drugi pati, a vi uživate. To je suština. Nije ni èudo što su ljudi pripitomljeni i zadovoljni.
Divljak grize ruku koja ga hrani. Divljak je ružni atavizam, nezgodna pojava koja podseæa pripitomljene i sreæne mase na ono što su nekada bili, na ono što bi možda mogli da budu. Zato svaka jedinica organiozovanog društva ima samo jedan cilj, ispred svih ostalih ciljeva, istrebiti divljake. Nekad, ognjem, nekad maèem, nekad psihijatrijski ili birokratski, tiho. Radni logori i vešala su uvek tu ako zatreba.
Mašina se plaši nestabilnosti. Divljak je anomalija, nestabilnost. Mašina je strah, strah od haosa u kojem je život bio strah. Mašina je jedno od moguæih rešenja za koje se èovek uhvatio. Mašina je bog o kome maštaju svi podmlatci svih politickih partija, japiji i anarhisti zajdeno. Mašina je stariji brat (big brother) i mehanicka majka uplakanog majmuna.
Divljak se plaši ogranièavanja. Mašina je baš to. Racionalno ogranièenje i redukovanje života na najmanju neophodnu meru. Krave u boksovima, ljudi u boksovima, ženke lososa u biloškim centrima koje provode život u providnoj, uskoj plastiènoj cevi.
Divljak nije ni dobar ni loš. Divljak nije ni zao ni plementit. Divljak jeste. Divljak jeste onako kao što jeste i šuma ili kamen. Divljak bi samo da živi, a to je u religioznom kontekstu obožavanja “sreæne i humane stvarnosti” najveæi greh.
Divljak nije revolucionar. Revolucionar se bori za kontrolu nad Mašinom. Revolucionar mašta o preuzimanju, o pritiskanju dugmadi. Revolucionar hoæe da sedne za upravljaèki pult mašine. I onda… Istrebiti. Posuti napalmom, poslati marince. Ubiti sve što nije spremno da se prikljuèi na proizvodnu traku. O tome takodje maštaju mase gledajuæi na TV-u avanture virtuelnih i animiranih junaka. Jedan pokret prstom i kutija emituje nove i nove nadražaje.
Divljak æuti. Divljak je neaktivan. Divljak ne želi da putuje, divljaka ne zanimaju lepote Firence ili èari Kariba. Divljak ne bi da gradi katedrale i piramide. Ne zanimaju ga irigacioni sistemi Inka ili holandski nasipi. Divljak voli da se smeje jer divljak shvata život veoma ozbiljno.
Za divljake zato ima sve manje mesta. Ono što se od èoveka oèekuje sve je standardizovanije, predvidljivije. Sve je vec projektovano. Više nema kutka na zemlji u koji bi divljaci mogli da pobegnu. I najudaljenija pacifièka ostrva su uspešno konvertovana u turistièke rajeve, i najizolovaniji stanovnici Amazonije maštaju o parfemima iz nove kolekcije. Divljak ne može ni da se sakrije negde u kavernama Mašine, tehnološka dostignuæa iz oblasti organizacije rada omoguæavaju da se svako neprilagodjeno ponašanje na vreme detektuje.
Zato, ako negde sretnete divljaka, ne plašite se. Njegova beda i prokletstvo neka Vas podseæa na “pobedu civilizacije, humanosti i razuma”. Divljak je sve što Vi ne želite, divljak nije odlazak u kupovinu koji vam toliko znaèi. Pustite ga neka prodje mirno pored Vas. I on zna da su mu dani odbrojani.
MC

Erotičnost gospođe Bovari u koloritu balkanskog mentaliteta

Autor: Marijana Nikolajević
Čini se da je doživljaj erotskog još uvek onemogućen ili time što se tabuizira, ili tako što se ogoljava do te mere da gubi svaki smisao. Danas, moralni daltonizam ne razlikuje pojam erotike od pojma pornografskog, jer erotika je nešto više od opisa uranjanja ljudskog mesa u drugo ljudsko meso. Erotika je ta koja budi, pokreće životnu energiju, ”probuđeno erotsko biće je kompletno biće kome je omogućeno da misli o smrti, o senci, o sreći, o starosti, o Bogu…”(Lj.Arsić). Probuditi zaspala čula, empiricističku svest, ne dozvoliti joj da lenstvuje u senci sopstvenih predrasuda, biti stvaran, ostvaren, živ- je ono čega se svaka jedinka, kao i društvo, plaši!
Ljudi današnjice ne mogu da se oslobode uticaja Frojdove psihoanalize ( iliti Frojdove devize) da se ”ceo svet vrti samo oko i zbog seksa”. Međutim, iza erotskog doživljaja krije se, posve nešto drugo: nije to samo puka požuda i ostvarenje iste već mnogo iznad želja i podrhtavanja, naime to je nekakvo podrhtavanje uma, celoga bića koje oseća sebe kao nepotpuno i traga za smislom, pokrenuto je, pita se, traga za sopstvenim identitetom, odnosima sa svetom spolja i unutar bića, arhetipskim odnosima između polova, govori o ranjivosti i krhkosti bića…
Na Balkanu erotizam još nije ostvaren, ne potpuno. Živimo u svetu gde je još uvek je vladajući princip ogledalo patrijahalnog društva i arhetip balkanske žene. Kao da smo posle perioda titoizma, kada je pojam seksualne revolucije začet na našem tlu, vraćeni nekoliko koraka unazad. Pojam seksualne revolucije, taj nakazni fetus naših neslavnih dana dobio je svoje klonove, istovetne a opet tako različite.Jer kod nas i nije bilo seksualne revolucije u pravom smislu reči. Elem, ” prvi klon” bio bi moralni pad, gde je, da kažem, zver oslobođena, razgoropađena i moralno ojaćena. Erotiku je zamenila pornografija. Erotika je dostojna da se poredi sa umetničkim delom a pornofragija sa kičem, što ona u osnovi i jeste. Porno kao surogat erotskoga, porno kao instant, porno kao ”hot-dog” kultura, kao sapunica, tj. španska serija i žalosno je što vrlo brzo postane navika, potreba, najpristupačnija droga – zatupljuje um..
I književnost je počela toliko da se trivijalizuje, da se prostači, kao da je došlo do zasićenja? U srpskoj književnosti retki su pisci koji se usuđuju da o ovoj temi progovore, a oni koji progovaraju ili bivaju osuđeni ili su nedorasli ovoj temi, tako, da je zaista teško naći pisca čiji se erotski motivi ne graniče sa neukusom i šundom.
Jezik, kao i sadržina prečesto prelazi granice dobrog ukusa. Mada, granica izmeću erotizma i pornografije jeste vrlo tanka, ali je zato razlika velika. Pisci su tu da utiču na čitaoca, zar ne? Da izazovu estetski doživljaj. Ukoliko pišu o erotici ili sa primesama erotičnosti treba da uzbude, ”zapale” um, ne samo telo. A koja sredstva koriste..treba se zapitati… Uzgred, ne može svako da bude Bukovski, Miler, a njihovi klonovi, e to je tek tako neorginalno. Planeta je velika a mi smo mali, zato treba nešto novo, uvek novo. Umetnost tek treba da se rodi, da se ponovo rodi a ne da se ponavlja.. Plagiranje umetnosti je već kič, kopiranje erotičnosti je pornografija, jer ako već nije stvarna, onda je laž.
No, da se vratim na ”drugog klona”.. dakle, posle tzv. titoizma vratili smo se korak, dva, tri ili mnogo više, dalje u prošlost. Vratili se našoj Narodnoj književnosti, gde-”..a kad su se ponapili vina..’’sledi akcija, seksualna frustracija oslobođena kroz nacionalni bes i nasilje. Sijaset Kraljevića Marka ”opravdano” se vraćaju korenima. Za njih je ideal žene devojka smerna Milica sa dugim trepavicama od kojih ne vidi dalje od nosa, a sve druge ako nisu Majke nekoliko Jugovića, jesu izopštene i žigosane. I tako se igra nakaradno naradno kolo gde mesto četiri napred ide se unazad a tek dva napred. Živimo u društvu gde je mit o Adamu i Evi još uvek na snazi, bukvalno shvaćen! Žena Adamovo rebro okićena sa nešto mesa pride?! Nije li ovakvo shvatanje Sodoma i Gomora uma ?!
Na sreću, pojavila se Lilit, danas, ”nova žena” i uloge su zamenjene, sada je žena Don Žuan i ona tu ulogu sa ponosom nosi. Hrabro stavlja svoju ženstvenost u prvi plan i javno podilazi svojim čuvstvima, uživa u sferama gde individualnost ne postoji i ne postoji tabu, već, samo trenuci radosti. Ona i dalje umnožava svoja ljubavna iskustva u veštom skrivanju iza toga, da je ona stvarno samo to želela i da je to ono što je ona htela, dok ,u principu, ona traži više! Možda više trajanja ili malo večnosti? Ali nema čoveka koji ne traga za večnošću.
Žena zavodi a muškarac dopušta da bude zaveden i beži, on je ljut, unezveren i tužan, ima u njemu nešto od iskona, nepomiren sa činjenicom da je izgubio moć da vlada. Uplašen je i zato ne može da se skrasi pored jedne žene uz ovakvu sliku stvari. On uzima ono što mu se nudi i odlazi, ali ne čini to sa strašću, čak ni zbog sirovog zadovoljstva, pre bi se reklo da odlazi jer je ojađen, nepotpun i uplašen, kao da je ugušen njegov iskonski vladajući princip muškosti jer žena ima novu ulogu, žena ima Volju.
Danas, kada kažemo balkanski mentalitet, ne ograničavamo se samo na naše balkansko podneblje već nam to daje uvid u širu sliku o ženinom mestu u svetu.( mada, na isto može se gledati kao i na mač sa dve oštrice. Postoje mali i veliki klanovi, tj. udruženja ali i još uvek, primitivne podele na: žene domaćice i žene lakog morala …i koliko god govorili o tome, te podele ostaju kao nasleđe iskonskog).Naime, kakva su shvatanja jedne, da kažemo, ‘’savremene žene” iz ugla prosečnog muškarca vaspitanog po balkansko-patrijahalnom modelu?
Savremena žena ima karakter Floberove gospođe Bovari, koju je nekada Bodler u jednom svom eseju o Floberu predstavio na sličan način:
-Neumerena sklonost ka zavođenju i gospodarenju. Ne preza ni da vulgarnim sredstvima i šarlatanstvom dosegne cilj;
- sposobnost brzog delanja, brzina u donošenju odluke;
- stapanje razuma i strasti, odnosno njen razum je rob njene uobrazilje;
-dvojni karakter: sačinjen od proračunatosti i sanjarenja.

Nije li onda muška seksualnost romantična spekulacija, traganje. Poročnost kod muškaraca može umanjiti značaj ljubavi, ali ne i želju. Žena je za njega femme fatale, delimično zbog nepodnošljivog pritiska erotike, pod kojim posrću religija i etika, priča o Koštani (moglo bi se reći preteči Karmen) najbolje to ilustruje.
Njena nepristupačnost privlači, fascinira i dovodi do potpunog rastrojsva, uništenja. Nju karakteriše spokojna ravnodušnost prema patnjama drugih, koje mami i nezainteresovano posmatra kao dokaz svoje nadmoći?! Ali i nije sve tako crno belo.
No, vratimo se erotizmu. Više puta je on shvaćen kao odnos među polovima, što opštenje meću suprotnim, što među istim, uostalom nevažno, ali ako bi se on sveo samo na to opštenje, zaličilo bi na ljušturu, školjku bez onog bitnog, bisera. Jer, za razliku od pornografskog ne tiče se samo spolovila, mesa. . Erotizam je svojevrsna glad, ali ne samo glad tela već i glad uma. Odličan dokaz je fraza: ” Toliko te želim/volim da bih te pojeo*la ”. Dakle, nije dovoljno samo stapanje, ne upotpunjuje, potreban je i metafizički ujed, do krvi, do srži bića, ujed da ga ogoli demistifikuje. To pornografija nije u mogućnosti da ostvari. Njen domen je samo u okviru telesnog ali na nimalo suptilan način. Sve se svodi na ispunjenju seksualne potrebe kao i svake druge fiziološke potrebe, nema čak ni želje, automatski deluje na telo (ukoliko ima tu snagu da deluje), telo je samo mehanički stroj. Nije ni zavodljiva, ni strastvena. Plitka, rekla bih Ad hoc seksualnost. Zaslužuje li to čovek? Jesmo li ovde stigli kako bismo vratili životinjizmu? Gole duplerice iz časopisima podsećaju na meso iz klanica, nemaju nikakvu moć (kakvu npr. ima Gojina ” Gola Maja”- svako dalje porećenje bilo bi posve apsurdno), dakle, nemaju moć osim da otupljuju čoveka kao biće, jer prikazana su im samo tela, a umovi, zanemareni. Kao da one ne mogu da misle, kao da samo tela imaju zavodničku moć?! Nekada se zavodljivost učila a sada se samo meso nadograćuje. Krupni koraci civilizacije to nameću. Nekada, npr. gejše morale da uče veštinu zavođenja, sve te nijanse, a danas je dovoljno da se nadogradi nešto kose, dojki i usana, i tu smo! Kod suprotnog pola je isto, želja da se ostvare u materijalnom a ne u duhovnom je tako učestala da se polako al’ sigurno pretvaramo u kiborge lišene osećaja ljubavi, strasti. Još para, još silikona, još para za bolje, super-trajne silikone. Požuda ostaje u domenu zgrtanja što više papirnatog (ne)zadovoljstva. Svi bi hteli nektar bogova a zadovoljavaju se mlakom vodom. Nije li to tužno?
I posve prirodno je da se nameću jedna od dveju već gore navedenih, ekstremnih mogućnosti: ili da na seksualnost (usled banalne reprodukcije odglumljenih orgazama i golišavih mladih tela u gro-planu, gde nema ni trunke enigmatičnosti) gleda sa gađenjem i moralizovanjem kako je ono nešto prljavo(a zaista nije), ili da se prepuste i da ih jedino govor razlikuje od animalnog. Pornografija čini da seksualnost gubi svoju nevinost i prirodnost , što on(seksualni čin) u biti i jeste. Ona mu oduzima lepotu i smisaa, otuđuje ljude, svodi sam čin na dobro ili loše ”odrađen posao”.
Postoji još jedan problem, problem poistovećenja leksema erotika’-pornografija, što se na ova različita, rekla bih čak i antonimna pojma gleda kao na sinonime, verovatno iz pukog neznanja. Pornografija je, dakle, lišena emocija, njome haraju samo niži nadražaji u rangu sa osetima toplo, hladno. Seksualno uzbuđenje je ovde izazvano veštačkim efektima, posmatranjem ”radnje”i prostim transferom do pražnjenja kao i kod primarnih sekundarnih potreba. I posve prirodno da dovodi do otuđenja a kasnije i do prezasićenosti. Odstranjena joj je imaginacija jer je sve ‘’servirano” i masturbacija kao i sam polni čin je ogoljen za prirodno uzbuđenje izazvano sanjarenjem ili bliskošću partnera.

Dodala bih još i to, da je pornografija svojevrsno nasilje nad bićem, ne vodi nikavom napretku.
I zato, ljudi nisu u mogućnosti da se ostvare potuno kao bića bez imanentnog izvora erotizma.
U uvodnom delu teksta, pomenula sam da erptizam ima i tu moć da plaši. Zašto plaši? U erotzizmu je seme našeg postojanja, duboko je vezan za život, ali kako za život, tako i za samu smrt.”Erotski trenutak je čak vrhunac života u kome se najveća snaga i najveća žestina ispoljavaju u trenutku kada se dva bića privlače, spajaju i nastavljaju . U pitanju je život, u pitanju je njegova reprodukcija, ali se život u reprodukciji presipa: presipajući se , on dostiže krajnju mahnitost. Ta isprepletana tela koja se, prelivajući se do besvesti, odaju krajnjem sladostrašću, idu u susret smrti, koja će ih kasnije predati tišini raspadanja ”’, Žorž Bataj ”Erotizam”, BIGZ, 1980.,str.313.
Erotizam je životna energija, on je duboko ljudski i sveprisutan i zato je i mističan. Neki mislioci, kao što su Mišel Fuko, Žorž Bataj, erotski doživljaj povezivali sa sakralnim iskustvom. U mitologiji, pak, Eros je pandan Tanatosu (smrti), zato što je Eros oduvek oličavao put snage života, zdravlja, izvor a ne odumiranje i slabost.

Deluje zastrašujuće ta frigidna zver otuđenja, ali tek smo zakoračili u 21. vek, tek će se štošta promeniti. Erotizam tek čeka revolucija!

objavljeno u Think Tanku

Pripovedačka otmenost Ljubice Arsić

Autor: Marijana Nikolajević

Ljubica Arsić odlično poznaje arhetipsku sliku balkanskih žena,ogledalo patrijahalnog društva kao uticaj, da na svež način oseća
erotiku kao vladajući princip u sopstvenoj književnosti.
Prozno delo ”Maco dal ‘ me voliš?” sačinjeno je od kratkih priča
različite tematike, gde samo celina u potpunosti pruža potpuni odgovor
o autorovoj spoznaji iluzije, koja nas dovodi do tla gde se iluzija
pretvara u ideologiju. Ova knjiga vrvi od haotičnosti, neurotičnosti,
užurbanosti modernog doba kao i muško-ženskih razgovora stavljenih na
pijadestal, grubo otrgnutih iz hermetički zapečaćene kolotečine. Čini
se da je njena dominantna nota – gorčina. Ali tu je, takođe,
ekstravagancija, egzibicionizam, manična veselost, zanos a povremeno i
delirijum. Likovi dati kao grube skice možda su vernije stvarnosti od
iscrpnih portreta konvencialnog romana. Književnica u ulozi moderne
Šeherzade priča kratke priče čiji su glavni junaci muško-žensi odnosi
rastegnuti kao testo kroz različite epohe i koji, pritom, ostaju
neizmenjeni do dana današnjeg. Poniženja i porazi, dati sa surovom
iskrenošću, produhovljeno, ne završavaju se očajanjem već u neobuzdanoj
žeđi za životom.

Ona je pisala o ljudskoj usamljenosti, o čovekovoj potrebi za dodirom
kao i o čovekovoj suštinskoj potrebi za drugim ljudskim bićem. Otud i
motiv kako se žena i muž ne prepoznaju u zajedničkoj fantaziji (”Da
si ti bila u redu ne bih morao da tražim drugu” i ”Šta će ljudi da
kažu zašto se nigde ne pojavljujem sa mužem”).
Čest motiv je i kuvanje kao osnovni pokretač prosipanja ”velikih
narodnih mudrosti” u stilu –”Dokle ću da jedem ove splačine”, ”Šta
je s tom večerom” ”Mama ipak pravi bolju gibanicu…”

Način na koji doživljava svoju poetiku upoređuje sa kuvanjem jasno
oslikava u priči ”Opet ti je jelo zagorelo”.
Lj.A. ironijom i bolnim sarkazmom maskira duboku potištenost i
potresenost svetom. Prikazan je surovo, onakav kakav je, i
”muško-ženski” i ”žensko- muški” i ”ženski” odnos. Rečenice
izvučene iz segmenta svakidašnjice kao Velike Istine gde se prepoznaju
i prodavačice, i supruge, svekrve, majke, pesnikinje, Beatriče i Laure,
muze i domaćice, sveukupnost žena i njihovo nezadovoljstvo, usred,
”prokletog” insistiranja da su žrtve muškarčevog nemara i
ravnodušnosti… ”Baš sad si morao da opereš ruke kad sam izribala
lavabo”, ”To mi je hvala za sve što sam za tebe učinila”, ”Šta si
mi pa pružio u životu”…i nezaobilazna kruna svega ”Važniji su ti
prijatelji od mene”, ”Fudbal (pecanje, šah…) ili ja”… dok, sa
druge strane, isto ” Ti bi se samo svađala ”, ” Iz blata sam te
izvuko ”, ”Idem prljav i neispeglan, a ti po ceo dan listaš časopise
”… Čitalac se nalazi u začaranom krugu ponavljanja, nečeg davno
viđenog, doživljenog a opet novog, osveženog.

Glavni junak fragmenata, kratkih epizoda opisanih ironičnim,
modernim i nekonvencijalnim jezikom sa vrlo čestim igrama reči, je
večiti rat polova. Postavlja se pitanje, nije li ključ, istog,u odgovoru
na smisao života? Nije li poruka knjige, da je možda smisao ljubav, nije
li čovečiji cinizam: ”Ne nisam normalan, da jesam ne bih bio sa tobom” u ”Da se ne lažemo, i sama je ljubav nenormalna pojava”,
jedno veliko traganje za savršenošću, iako se poseduje svest da kao
takva ne postoji. Lj.A. ne ostavlja nadu, ona ide do kraja srozava
čoveka do samog dna sopsvene duše, surovo, baš kao što Maca
Aksentijević ume da voli.
Pažljivi čitalac će u ovoj knjizi lako prepoznati virtuozni ritam
Čarlsa Bukovskog, baš kao i spoj kosmičkog i telesnog Erike Džong .

Svaka je priča, ponaosob, majušni kosmos sa sopstvenomtragikomičnom sudbinom koja je samo jedno od mnogih imena za ljubav.